"Nebeska sila Svetog arhangela Gavrila": Crkva u varoši kraj najposećenije srpske destinacije priča neobične priče. Ovde je točilo miro, tu su i kosti mučenika
Dodajte Kurir u vaš Google izborHram Svetog arhangela Gavrila u Čajetini i ove nedelje, kao i svake godine, okupiće silni narod na svojoj slavi, koju će u slozi i veselju proslaviti starešina hrama protonamesnik Milan Mijailović sa kolegama, Čajetincima i Zlatiborcima, ali i onima koji su trbuhom za kruhom otišli daleko od rodne grude. U minuloj, jubilarnoj 135. godini od uspostavljanja bogoslužbenog života u ovoj varoši, svetlost dana ugedala je i monografija, koja je otkrila i mnoge nepoznate činjenice i detalje iz života i istorije ovog kraja. Prenosimo prošlogodoišnji tekst u celosti:
"Nebeska sila Svetog arhangela Gavrila - 135 godina bogoslužbenog života čajetinskog hrama", monografija o crkvi u Čajetini, nije samo priča o bogomolji čije se postojanje proteže već kroz tri veka već i o nama samima i Srbiji u dve dinastije, onoj koja je u ratovima dala junake, ali u miru i krvnike i njihove žrtve. I naposletku i nadasve priča o današnjem mirotočenju i čudu božjem u nevelikoj varoši na Zlatiboru, koje je znak i putokaz.
Čajetina. Sedište i istoimene opštine samo je poslednje mesto pod magistralom kraj kog se prolazi za najpopularniju destinaciju u Srbiji - Zlatibor. Sav društveni život ovde sabio se praktično duž jedne ulice. Ali, i ta jedna ulica, pa i Crkva Svetog arhangela Gavrila u njoj, mnogo govore o burnim vremenima Srbije i istoriji ovog kraja koja, kako i u opsežnoj tek izdatoj monografiji piše Stevica S. Karapandžin, pukovnik u penziji, doseže i do Rimljana i Ilira... Prvi letopis o čajetinskom hramu 1979. napisali su protonamesnik Slobodan Z. Ratković (bio paroh od 1955) i Ljubiša R. Đenić, čovek čije ime nosi ovdašnja biblioteka. Upravo taj rukopis okosnica je monografije, koja se oslanja i na arhivska dokumenata, kao i drugi letopis - zapise potonjih čajetinskih paroha sve do današnjih Petra Lazića i Milana Mijailovića.
Sva je prilika da baš ovde, na gustom šumom obraslom Zlatiboru, beše han u kom su čajali (čekali) kiridžijski karavani, te odatle Čajetina. A ključna ličnost koja i podiže naselje bi serdar Jovan Mićić, čovek od poverenja kneza Miloša, koji je nakon dolaska ustavobranitelja i Karađorđevića na vlast skončao 1844. u zloglasnoj Gurgusovačkoj kuli. Čajetina više ne bi sedište sreza, a u toj "igri prestola" Karađorđevići uzdižu obližnji Mačkat, koji dobija i školu i crkvu. Tavori Čajetina sve do povratka Obrenovića, kada opet postaje administrativni centar. Pa čak 1863, iste godina kad i Beograd, dobija vodovod iako ima svega tri kuće. Školu tek 1886, kad se kreće i s pripremama za podizanje crkve, na predlog i uz pare Sretena Mićića Đeda, unuka serdara Mićića. Sveštenik Milivoje Obradović posta 1890. prvi paroh čajetinski. To je početak, čijih 135 godina se upravo slavi.
- Moj počivši deda prota Mihailo i otac pop Dragomir pričali su mi da je crkva u Čajetini osvećena u leto 1892, kada je naš tadašnji vladika (žički, prim. nov.) Sava Dečanac dolazio i ovde kod nas, pa je odavde, jašući na konju sa pratiocima preko Golova i Omanice, otišao na osvećenje novopodignute crkve u Čajetinu... Vladika Dečanac prenoćio je tada u maloj drvenoj kućici - Mićića čardaku. Kad je vladika uveče legao da se odmara, neki stari crkvenjak zvani Vujaš, malo napit i veseo, počeo da peva i vrišti, a ostali ga smirivali da bi vladika Dečanac u tom čardaku mogao mirno da spava, a vladika kad čuje sve to, reče:"Neka peva i vrišti, meni to ništa ne smeta" - zapisao je prota Milan D. Smiljanić, koji bi i paroh čajetinski, a na šta podseća monografija. Baš taj prota bio je "Titov saradnik i miljenik", kako ga opisuje Karapandžin, i dugogodišnji predsednik Saveznog udruženja pravoslavnih sveštenika Jugoslavije.
Obrenovići nisu zaboravljali Čajetinu, pa već sledeće godine po osveštanju crkva ima važnog gosta. I danas čuva Službenik na čijem prvom listu je zapisano: "Bio sam u čajetinskoj crkvi 20. avgusta 1893. Aleksandar I kralj Srbije". Čuva i dar dobijen od kraljeve majke - srebrni putir s pozlatom i zapisom na obodu stope: "Prilog kraljice Natalije crkvi čajetinskoj."
Odužila se Čajetina Obrenovićima i spomen-česmom podignutom 1900. "za srećno spasenje kralja Milana" u Ivanjdanskom atentatu godinu pre, koju sačiniše dalmatinski kamenoresci.
- Iako na njoj piše "Blagodarni narod", podignuta je velikim nametima na siromašni narod Zlatibora - zapisaće prvi letopisci.
Česma će se obnoviti 1925, u doba Aleksandra Karađorđevića, a u slavu poginulih ratnika Zlatiborskog sreza od 1912. do 1918. I dan-danas je usred varoši, a ratnicima omaž daje i monografija.
Živeo je hram uz svoj narod i od naroda, a posebni su bili sabori o Svetom arhangelu Gavrilu 26. jula.
- Pre rata (Drugog svetskog, prim. nov.) mnogo Čajetinaca bilo je u raznim državnim službama, kao graničari, žandarmi, finansi i dr. Mnogi od njih koristili bi godišnji odmor oko sabora da dođu svojima. Tada bi obično u kafanama zauzeli po nekoliko stolova, okupili svoje rođake, komšije i prijatelje na čast. Bilo je vina, piva i pečenja. Igrala su četiri-pet kola, a toliko je bilo i muzika. Računa se da je crkvenu slavu u Čajetini posećivalo 5.000-6.000 ljudi - stoji u monografiji.
Prvorazredni događaji bile su i preslave (seoske slave) - krstonoše, koje su polazile baš od ove crkve. Tako je o prvom danu Duhova varošica Čajetina sa Očkom gorom i Gornjim Branešcima ostavljala molitvu u brdima nedaleko od Jevremovića kuća, a Mušvete, Golovo i Rudine kod groblja u Vesovićima.
- Posle božje službe pred hramom se formirala litija (krstonoše)... Sveštenik, kmet i drugi ljudi jahali bi na konjima, a za njima su peške išli mladići i deca. Ispred svake kuće u varošici iznošeni su stolovi na kojima su se postavljale razne đakonije i piće. Zatim su krstonoše nastavljale svoj pohod kroz selo, preko livada, kroz voćnjake i dvorišta domaćinstava. Planinke bi iznosile cele karlice sa mlekom. Posle molitve, na mestu na kojem je ona ostavljana, raširilo bi se kolo i nastajao je vašar sa igrankom do duboko u noć - opisuje monografija kako je bilo do 1948, nakon čega domaćinstva preslavljavaju.
Vremenom je crkva i obnavljana i proširivana, a sadašnji zvonik, ozidan namesto drvenog, osveštan je 15. septembra 1963.
- Prema proceni, selo je za trpezu u četiri sofre po 200 duša = 800. Primljeno: 25 zaklanih i pečenih jagnjadi, tri živa i jedna ovca, jedno 1/2 prasadi, 89 kokošaka, 10 ćurki, 253 litra rakije, 20 litara vina, 32 flaše piva, 171 kg hleba, 108 pita, 126 torti - zabeležili su prvi letopisci.
Preživeo je svetoarhangelski hram i socijalizam, imao redovne priložnike i poklonike koji su uredno popisani u knjizi, pa dočekao i da 2001. organizuje versku nastavu u Čajetini, na koju se od 500 osnovaca, kako je zapisao jerej Dragiša Đuričić, 300 njih prijavi.
A tek 2017. došlo je vreme i da se otvori tragična priča o kojoj se ćutalo 72 godine - jama Cerovo u Mušvetama i tu su ubijani četnici jula 1945, koji na dušu idu Čajetincima. Jerej Petar Lazić, koji te godine posta paroh čajetinski, posta jedan od malobrojnih koji sa speleolozima u nju siđe. Bio je 4. novembar - Zadušnice.
- Kosti postradalih skupljene su i odslužen je mali pomen, kako u jami, gde su kosti prelivene vinom, tako i nad jamom - zapisaće Lazić u Drugoj knjizi letopisa, a preneće Karapandžin.
Dve godine kasnije za saparoha Laziću dolazi Milan Mijailović i ovaj crkveni tandem, počinje ono na šta se čekalo punih 130 godina - oslikavanje hrama. Izvodi ga akademski slikar Goran Pešić, a osim opštih hrišćanskih svetih, prikazani su i mučenici iz minulog veka, među kojima i jasenovački i prebilovački.
- Sve ovo daje jedan savremen ton hramu, a u istoriji domaćeg živopisa ostavlja trag našeg vremena - konstatuje autor monografije.
Prvu svetosavsku akademiju u Čajetini organizuje jerej Lazić 2018, a godinu dana kasnije će, prvi put nakon 1942, u crkvi biti proslavljena i Vrbica. Grade protonamesnici i novi parohijski dom, u kom na Božić 2023. bi prvo okupljanje.
A onda u jubilarnoj 135. godini hrama, na Savindan, krug se u neku ruku i zatvara. Na najlepši mogući način. To će videti i svima pokazati tri učenice petog razreda OŠ "Dimitrije Tucović" koje su tog jutra poranile na liturgiju, pre svih. Pri ulasku u pripratu - na mestu na kojem su posmrtni ostaci cerovskih mučenika - zastale su pred ikonama Gospoda Isusa Hrista i Presvete Bogorodice.
- Tada su primetile da ikona Majke Božje na dva mesta mirotoči. Sa oreola Gospoda i iz desnog oka Bogomajke slivalo se miro. Niko osim njih tri nije video ovo božje čudo, jer odraslih u tom momentu u hramu nije bilo i mirotočenje je ubrzo prestalo - svedočanstvo o tome osta i u monografiji.
I tako hram Svetog arhangela Gavrila ponovo posta ono zbog čega i nasta - centar sabiranja, svetinja u kojoj se i najmlađi mole i uče životu u ljubavi i veri. Crkveno zvono danas na službu priziva sve generacije iz kuće, a ceo kraj raduje se, ko nekad, saboru o Aranđelu, kad je porta mala za sve i kad u ove letnje dane odmora, ko pre veka, dolaze naši iz Srbije i sveta...
PODSEĆA NA STUDENICU
Arhitektura naosa hrama koncipirana je u stilu romantičnog istorizma, navodi u monografiji Biljana Cincar Kostić, istoričar umetnosti i kustos u Muzeju SPC u Beogradu.
- Hram u Čajetini svojom fasadom bele boje, kao i raščlanjenošću na plitke niše, podseća na hramove raške škole (doduše, izvedene u kamenu), poput Studenice. Naos je jednobrodna podužna građevina, sa polukružnom apsidom i dve pravougaone pevnice. Svod je iznutra poluobličast. Apsida je polukružna i spolja podeljena na tri slepe niše. Priprata je dodata naknadno 1963, prema planu arhitekte dr Dragomira Tadića. Tada je inkorporiran i zvonik, koji je prvobitno bio od drveta i van korpusa crkve - navodi, između ostalog, Cincar Kostić.
MAJKA SRPSKIH EPARHIJA
- Kako se za manastir Studenicu kaže da je "majka srpskih crkava", tako se i Eparhija žička smatra "majkom srpskih eparhija" i kroz istoriju su, shodno težini krsta episkopa žičkih, arhijereji za ovaj tron birani sa posebnom pažnjom - piše u monografiji.
Od postanka crkve čajetinske žički episkopi bili su i čuveni Sava Dečanac, inače učesnik Berlinskog kongresa, koji i osvešta hram, kao i episkop Nikolaj (Velimirović), koji je za hramovnu slavu 1936. služio arhijerejsku liturgiju. Na čelu eparhije bio je i Jefrem (Bojović), brat vojvode Petra Bojovića, kao i episkop German (Đorić), potonji patrijarh srpski, koji je septembra 1954. osveštao delimično novi ikonostas, čije je nove ikone uradio Čeh Jaroslav Kratina, umetnik koji se u Srbiji obreo još kao dobrovoljac u Velikom ratu.